Crnogorsko kolo na grobu “velike Srbije”
Marija ARNAUTOVIÆ realaudio [ 29:09 min ]
Naš Online gost je Marko Vešoviæ, pisac, prevodilac, predavaè na sarajevskom Univerzitetu, žestoki polemièar. Predratni prijatelj sa Radovanom Karadžiæem, od poèetka rata u BiH Vešoviæ je jedan od najžešæih kritièara “srpskog fašizma”. 
RSE: U uvodu za on-line intervju na web stranici Radija Slobodna Evropa piše da ste roðeni u Papama kraj Bijelog Polja, ali da ste skoro cijeli svoj život proveli u Sarajevu. Da li je Marko Vešoviæ Crnogorac ili Sarajlija?

VEŠOVIÆ: Ja sam bio i ostao pet posto Crnogorac. Šta to znaèi? To znaèi da kad bih postao šest posto Crnogorac, da bi u meni zazvonio ureðaj za uzbunu da sam krenuo zlim putem. Pet posto biti Crnogorac, to se može podnijeti, sve preko toga je višak. Ono ostalo sam èovjek. Ja jesam sarajevski pisac, ja jesam Sarajlija, živim èetrdeset i jednu godinu u Sarajevu, ali to je jedno mjesno odreðenje. Ima tu i elemenata i univerzalnog. Jesam Sarajlija u smislu da je Sarajevo bilo simbol te šarene Bosne, kako kaže Æamil Sijariæ, dakle te miješane, univerzalne Bosne. U tom smislu jesam Sarajlija. Odnosno, smatram da sam èovjek koji je pet posto Crnogorac, zao i loš, ali se to da kontrolisati.

RSE: Da li je u suštini loše biti sto posto pripadnik bilo koje nacije?

VEŠOVIÆ: Ja lièno mislim da je to sve mitologija. Ja sam ovaj procent od pet posto upotrijebio u ironiènom smislu, ali hajde da uzmemo da deset posto èovjeka pripada onom što se zove nacija, dakle nacija je jedan sasvim mali dio identiteta, a ovo ostalo je univerzalna ljudska suština. Oni kod kojih nacija zauzima veæi procent njihovog identiteta su, po mom mišljenju, manijaci ili lažljivci. Identitet je toliko složena i zamršena stvar, a istovremeno i toliko pokretljiva – govorim o svojim osjeæanjima, o mom unutrašnjem biæu – kad se ujutro probudim jedno sam biæe, sklono samoubistvu, a uveèe, nakon dvanaest sati rada, drugo sam biæe, maksimalno sklono optimizmu, koje vjeruje da život ima smisla. Ta dva èovjeka nemaju meðusobno nikakve veze, a u jednoj su koži. Idioti, fašisti i manipulanti kažu da je identitet zamrznut i stabilan. Dakle, ta jedna primjesa identiteta se zove nacionalna, kod nekog je veæa, kod nekog manja. Ja tvrdim, osim ako si nepošten i ako lažeš i ako si manijak i fašista, da je to jedna od sporednih pratilaèkih osobina ljudskog biæa. Jezik je nešto drugo. Ja znam da mene odreðuje jezik, ovo moje biæe. Ja jesam po Darinkinom jeziku Crnogorac, ali govorim jezikom koji više nema naziva. Ja ga nazivam srpskohrvatsko-bosansko-crnogorskim jezikom, to je moj identitet. Moj identitet, pravi, ljudski, duhovni, jer ja živim duhom, ja sam književnik, poklapa se sa granicama mog jezika. Kad bi me pitali jesam li Hrvat, odgovorio bih da jesam, jer sam èakavac, sa ostrva, obožavam literaturu Slobodana Novaka… Takoðer sam iz Vranja, jer volim Boru Stankoviæa… Prema tome, taj duhovni identitet, kad pogledam u sebe i vidim koliko je složen i bogat, zaista sažalijevam ljude koji se smatraju samo Srbima, samo Crnogorcima, samo Bošnjacima, samo Hrvatima… Nana moje kume Azre Kovaèeviæ se zvala Paša. Moja kuma i njena Paša su bile divne žene. Paša je prièala prekrasne prièe. Isprièaæu jednu:

„Zulejha je bila veæ stara kao kovèa kad je srela lijepoga Husrefa, pa joj oko zvrklo za njime. A on je bio isto kao da krv prospeš po snijegu, tako bijel i tako rumen. I sretne njega Zulejha i stane moliti Boga da je uda za njega i Bog tako i upravi, uda je za lijepog Husrefa. Ali æemo svi na onom svijetu imati po osamnaest godina, a Zulejha æe biti stara kao kovèa.“

To je genijalna prièa. I to je dio mog trajnog identiteta.

RSE: Na web stranici ste odgovarali na pitanja naših slušalaca. Da li je bilo neko pitanje koje Vas se posebno dojmilo?

VEŠOVIÆ: Bilo je mnogo pokvarenih pitanja. Na dva èetnièka pitanja nisam odgovorio, nisam imao snage da se nadmudrujem s njima, a na sva ostala sam odgovorio. Najdraže što su me pitali je suština mog sukoba sa Jevrom Brkoviæem, gdje sam ukratko izložio o èemu se radi, pošteno. Sve što sam tamo napisao mogu da provjere, sve je to napisano u mojim knjigama.

RSE: Kao što kažete, na neka pitanja niste odgovorili. Parafraziraæu jedno od njih. To je zapravo više bio komentar nego pitanje, a to je – da li Vas je sramota zbog onog lošeg što se u srpskom narodu prièa o Vama? Kako to komentarišete? Kako komentarišete uopšte takve stavove?

U ratu, to zaista nikad neæu zaboraviti, sreo me jedan èovjek i kaže: „Vi ste moju dušu spasili“. Kako sam spasio? „Spasili ste me da ne zamrzim sve Srbe i sve pravoslavce“. On je mene smatrao Srbinom, ali pravilno je da su u ratu Srbi i Crnogorci izjednaèeni. Nije bilo nikakve razlike i pravilno je da jedan Sarajlija u meni vidi Srbina, odnosno da ne vidi razliku izmeðu Srbina i Crnogorca. Spasio sam njegovu dušu da ne zamrzi sve pravoslavce. Ja ne mogu da podcijenim taj rezultat.
VEŠOVIÆ: Bilo je jedno pitanje, gdje sam u odgovoru rekao da nemam volje da razgovaram sa èovjekom koji me naziva «poštenim Srbinom». Nemam volje da razgovaram sa èovjekom koji me nasilu trpa tamo gdje ja neæu. Postoji jedna svijest koja kaže – ti si ono što mi kažemo. Ta svijest može da funkcioniše, ali izvan mene. Taj kaže – ti si Srbin i je li te stid zbog onoga što se o tebi prièa u srpskom narodu? Prema tome, ja ne mogu da odgovaram na pitanje koje podrazumijeva da sam ja ono što misle èetnici da jesam. Nemam neko visoko mišljenje poslije ovoga rata o srpskom narodu. Vjerovatno æe jednog dana taj narod postati drugaèiji. Moraæe, htio ili ne. Postoji tu još jedna stvar. Ja tom narodu, na kraju krajeva, ne mogu previše da zamjeram, jer su na èelu tog naroda bila dva Crnogorca. Ja sam to govorio u ratu do iznemoglosti, ali i niko mi od stranaca nije vjerovao: da biste ovaj rat shvatili, treba da znate da su na èelu tog naroda dva Crnogorca, Miloševiæ i Karadžiæ, i da je ovo, izmeðu ostalog, eksperiment koji prave dva Crnogorca na Srbima. Odnosno, rekao sam da ne mogu da zamislim Srbina iz Šumadije, i to ponavljam, na mestu Slobinom, da radi ono što je on radio. Ne mogu, džaba ti je.

RSE: Interesantno je bilo i pitanje da li ste zaista predratni prijatelj Radovana Karadžiæa?

VEŠOVIÆ: Ta prièa je složena. Ja sam sve to zapisao. Oèigledno je da od mene niko ništa ne èita. To im ne zamjeram, to je prirodno. Mi smo civilizacija neèitaèa. Sve na svijetu što je vezano za Karadžiæa, ja sam zapisao. Taèno je da sam bio s njim prijatelj, taèno je da jedno sedam-osam godina nisam s njim govorio, prekinuo sam s njim prijateljstvo, jer sam ga smatrao špijunom. Smatrao sam da je on policijski cinkaroš. Sedam-osam godina s njim nisam govorio. Kad sam ponovo s njim uspostavio komunikaciju, to više nije moglo biti prijateljstvo.

RSE: Šta mislite zašto Karadžiæ još nije uhapšen?

VEŠOVIÆ: Zato što nikog od ovih èimbenika, da upotrijebim tu rijeè, u svijetu ne zanima. Sve ostalo doðe potom. Dakle, Karadžiæ bi davno bio uhapšen da ih zanima. Postoji jedan èovjek, Nijemac, koji zna sve o Karadžiæu, snima film o Karažiæu i zašto nije uhapšen. Ne znam da li je uvijek taj film završio. To je èovjek koji je išao direktno kod Klintona, èovjek koji apsolutno sve živo zna o odnosu stranaca prema Karadžiæu. I on je rekao: „Kad bi Bušu bilo u interesu, bilo kakvom, da uhapsi Karadžiæa, ne bih mu dao još ni mjesec dana fore“. Ali to ne zanima Buša, ne zanima nikoga. On im više jednostavno ne smeta, on više nije u javnosti, ostalo njih ne zanima. Ove ostale prièe, naše, to njih ne zanima. Kad me pitaju gdje je, ja kažem: „U èika Pekinom trapu“, jer ima jedan roman koji je napisan o njemu u izbjeglištvu, gdje je on razgovarao sa èika Pekom. On je sad za njih bezopasan i šta ih briga za ostalo. Treba gledati njihovim oèima. On prije svega zato nije uhapšen.

RSE: Jedan ste od najžešæih kritièara prije svega srpskog fašizma u posljednjih petnaestak godina. Koliko je ustvari, i nakon rata, svuda oko nas ostalo fašizma i fašistièkih ideologija?

VEŠOVIÆ: To je jedno stravièno pitanje koje prevazilazi moju moæ razmišljanja. Zašto? Zato što bih od toga poludio. Rekao sam si – ti si za tri i po godine odradio svoje i ako neæeš da izludiš i da legneš pod zemlju prije vremena, eno ti kompjutera. Ima jedan mali narodiæ u fildžan državi koja se zove Crna Gora, a ako poènem da mislim i o ostalom, izludio bih. O èemu se radi? Prije svega je jasno da je ostalo poslijeratno ludilo i ono se ispoljava u razlièitim oblicima, prije svega razlièitim oblicima fašizirane svijesti. Da poènem da razmišljam o oblicima neljudskosti, nemorala, pa i fašizma, u ovim državicama koje su nastale raspadom one vještaèke tvorevine, one tamnice naroda, izludio bih. Ali kad ti naleti Crnogorac tog tipa, oderi ga. Jasno je da mi živimo u poslijeratnoj ludnici koja je drukèija od one ratne i od prijeratne. I jedino rješenje je, ali što neæu nikada doživjeti, da nas Evropa primi tamo i da batinom natjera nas, marvu, da se ponašamo pristojno. Nema drugog lijeka, ali mislim da ja to neæu doèekati, prema tome neæu da mislim u tom smislu. Neæu doèekati naš ulazak tamo gdje moramo da se ponašamo kako treba ili nas nema. Dakle, jedini lijek za ovo ludilo, koje jeste i fašistièko, jeste da nas prime tamo. A pošto ona gospoda neæe dozvoliti da im kvarimo ni red, ni blagostanje, ni mir, ni udobnost, onda æe nas motkom po glavi. Eto, to je ono što ja mislim da je lijek za ovo što se dešava ovdje.

RSE: Vi ste prije svega književnik. Koliko je književnost, koliko je ustvari pisana rijeè ta kojom ste se Vi borili protiv svega ovoga i koliko se moguæe uopšte njome boriti? Da li ste nešto uspjeli za sve ovo vrijeme?

VEŠOVIÆ: Ne vjerujem. U ratu, to zaista nikad neæu zaboraviti, sreo me jedan èovjek i kaže: „Vi ste moju dušu spasili“. Kako sam spasio? „Spasili ste me da ne zamrzim sve Srbe i sve pravoslavce“. On je mene smatrao Srbinom, ali pravilno je da su u ratu Srbi i Crnogorci izjednaèeni. Nije bilo nikakve razlike i pravilno je da jedan Sarajlija u meni vidi Srbina, odnosno da ne vidi razliku izmeðu Srbina i Crnogorca. Spasio sam njegovu dušu da ne zamrzi sve pravoslavce. Ja ne mogu da podcijenim taj rezultat. Drugo, ne mogu da podcijenim te rezultate kad mi ljudi kažu da su èitajuæi te redove dopola plakali, dopola se smijali, i to je taèno. Dakle, bilo je tu i humora i zezanja, nisam govorio samo o užasu, jer to se ne može podnijeti. To moje ismijavanje, treba imati snage za to.

Odozgo te gaðaju granatama, a ti mu ne priznaješ da je sila nego mu se smiješ, sprdaš se s njim. To su ti rezultati, ali to su, ali to su pojedinaèni rezultati djelovanja na ljudsku dušu. A da književnost ili uopšte umjetnost ima ikakvog uticaja na èovjeèanstvo, to je èista laž. Sve ovo što se dešavalo je bilo veæ opjevano, veæ zapisano, što to znaèi da niko ništa ne èita. Ja sam u ratu èitao samo dva pisca. Drugi su proèitali tone knjiga jer su imali ogromne kolièine vremena u ratu, ali ja nisam mogao. Èitao sam samo dva pisca – proèitao sam ponovo sabrana djela Mihajla Laliæa i proèitao sam ponovo prekrasne prièe Æamila Sijariæa. Bio sam zaprepašten, kod Laliæa je sve to što se dešavalo veæ bilo zapisano. Èitam Laliæa i prepoznajem svoje doživljaje. U Drugom svjetskom ratu se dešavalo manje-više sve ovo. Dakle, sve je opisano. Ali niko ne èita, ili ako èita, zaboravlja. Možda je umjetnost, književnost djelovala na pojedince, na njihovo lièno izgraðivanje, to je drugo. To su ljudi koji duhovno rastu, koji prave od sebe èovjeka i pomoæu literature. Ali to nije sluèaj kad je u pitanju masa, kolektiv. Ovaj rat je meni otkrio da smo mi živjeli u lažnom svijetu. Da je to bila tanka skrama tog nekakvog duha, te nekakve uljuðenosti, graðanstva. Moguæe je da je narod postao rulja pod uticajem medija, da je pod uticajem medija probudio kod njih te nagone. Moguæe je da taj narod nije bio rulja, ali na scenu je izašla rulja. Jesu li ih pomoæu medija i propagande napravili ruljom, to ne znam, ali sam se zaprepastio, nisam mogao da prepoznam taj narod. Pomislio sam da sam živio u izmišljenoj zemlji. Ona zemlja u kojoj sam živio nema nikakve veze sa zemljom koja se tada pojavila. Hoæu da kažem, književnost je jedan od najbeskorisnijih i najuzaludnijih poslova i stvari i zato je ona divna. Književnost je neophodna, ona je neizbježan pratilac èovjeka kroz istoriju, ali ona je istovremeno luksuz i namijenjena je samo ljudima koji su spremni da smatraju da to nije luksuz nego hljeb. Za devedeset i devet posto naroda ovdje u bivšoj Jugoslaviji književnost je luksuz, a za jedan posto je to hljeb. Tako ja vidim stvari.

Postoji knjiga pjesama „Poljska konjica“, u toj knjizi se susreo individualni talent, moj, i kolektivni duh. Tu sam pisao na osnovu onog što sam èuo, dakle to su narativne pjesme, odnosno nisu samo narativne, ima i drugih pjesama, ali to je knjiga gdje sam pustio Sarajlije da prièaju svoje subdine, svoje dogaðaje, svoja mišljenja. To je jedan hor glasova, tu se susrelo to iskustvo kolektiva – Sarajevo jeste bilo kolektiv u ratu, jedan èudesan kolektiv – sa individualnim talentom, i to možemo da nazovemo angažovanom poezijom, ali mene baš briga je li to angažovana poezija ili nije. Èak me nije briga je li to poezija ili nije, to je književnost, to je umjetnost.
RSE: Da li ste za nezavisnu Crnu Goru?

VEŠOVIÆ: Evo o èemu se radi. Rekao sam to i opet ponavljam. Za mene su Crnogorci najgori narod na svijetu, a ja jesam Crnogorac. Drugo, meni je jako žao što Slobo prvo nije ukinuo nas, nego je ukinuo pogrešne narode. Ali to je tako, to je nepravda s kojom moram da se pomirim. Dakle, kad je u pitanju takva Crna Gora i takav narod, ne samo da sam za nezavisnu Crnu Goru, nego se radi o tome da je to jedino rješenje da se stavi taèka na prièu o Velikoj Srbiji. To je najvažnija stvar, s tim da ima još hiljadu razloga. Zaista mislim da æe Crna Gora i Crnogorci išèeznuti ako ostanu u toj zajednici, to je prirodno. Crna Gora je velika koliko i Sarajevo, a u Srbiji ima 10-12 miliona stanovnika. Uzmimo samo to i ništa drugo. Prirodno je da ona jednog dana postane jedan kanton Srbije i doviðenja, možeš da prièaš šta hoæeš. To je prirodna logika istorije. Ne bih volio da išèezne ni Crna Gora, ni Crnogorci, ali zbog toga se ne borim. Borim se prije svega zbog toga jer je meni ovdje Velika Srbija „držala predavanje“ tri i po godine iz haubice, iz tenka, iz minobacaèa. Ja bih volio da velika Srbija umre u Crnoj Gori, kako sam napisao, da lipše, a lipsaæe onog trenutka kad Crna Gora bude nezavisna, kad bude priznata kao država. U tom trenutku æe Srbi morati da kažu – to podvucimo, to više ne važi i da vidimo šta æemo. I u tom smislu, koliko mogu, kopaæu i rukama i nogama za samostalnost. To je najvažniji razlog, a ima još drugih. Da jednostavno na grobu one Velike Srbije, koja je kasapila ljude oko mene tri i po godine, onoj Velikoj Srbiji koja je prije svega moje dijete, pa i mene, držala u gladi, žeði i mraku, zaigram crnogorsko kolo. To æe za mene biti praznik. Hoæu li ga doživjeti, ne znam, ali to æe jednog dana biti.

RSE: Pored svih tih nastojanja Crne Gore da postane nezavisna, u Beogradu je osnovan Pokret za zajednièku državu. Kako to komentarišete?

VEŠOVIÆ: Ko su oni? Pa to su ljudi koji nose majice s Karadžiæevim likom. To su ljudi za koje je Karadžiæ heroj i junak. Imam osjeæaj da više ne treba trošiti rijeèi na to. Po hiljadu puta, otkad je poèelo u Bosni, pokazali su ko su. I odjedanput se ispostavlja da oni sasvim legitimno nastavljaju tu prièu. Ja mogu da shvatim, odnosno mene baš briga, ali mogu da shvatim da èovjek kaže da je Srbin, da znam svoje porijeklo – govorim o Crnoj Gori – i to nije nikakva politièka prièa, to njegov identitet. Meðutim, o èemu se radi? Bio je ovaj popis, koji niko ne benda, po kojem Srba u Crnoj Gori ima trideset posto, dakle samo trideset posto, a ostalih sedamdeset. E sad, tih trideset posto Srba hoæe da Crna Gora ostane u srpskim verigama i oni smatraju da je to prirodno. Smatraj da je prirodno da dakle njih trideset posto drže sedamdeset posto ostalih graðana u srpskim verigama. To je stvar koja je za mene van pameti. Samo, sve što su oni radili od poèetka rata, bilo je van pameti, tako da me ni ovo i ne èudi.

RSE: Šta biste Vi kao predavaè na fakultetu najviše voljeli da nauèite svoje studente?

VEŠOVIÆ: Trudim se da ih nauèim to što bih najviše volio da ih nauèim, ali u tome ne uspijevam. Niko ne može da sudi o vrijednosti onoga što sam piše. Znam da je to dobro, kad je u pitanju esejistika, da imam dobre pjesme i tako dalje, ali to mi je sve sumnjivo. Ja samo znam da sam roðeni predavaè. Jedino u to ne sumnjam. Izlazim sa svakog èasa mokar, znojav. Dekan mi kaže: „Pa šta ti je, bolan, jesi li ti vadio panjeve ili držao predavanje?“ Ja znam da sam roðeni predavaè i najviše bih volio svoje studente da nauèim da se dive ljudskom duhu, da se dive pjesmi, da se dive književnosti. Proèitao sam kod Tomasa Mana kad sam bio klinac, odnosno ne baš klinac – imao sam èetrdeset godina, da je divljenje ono najbolje što ljudska rasa ima, dakle snaga divljenja, moæ da se diviš. To pokušavam da nauèim svoje studente, neki od njih to i nauèe, ali to je teško nauèiti. Kad kažem da se dive, to znaèi da osjeæaju, da razumiju, ne moraju èak to ni da izraze. Ja imam tu sposobnost divljenja ljudskoj tvorevini, ljudskom duhu i ljudskom stvaralaštvu i idem tamo da im pokažem cijelim svojim biæem kako se treba i zašto se treba diviti poeziji. I ne samo poeziji. Sada predajem poeziju. Ja sam predavao svašta na fakultetu – jugoslovensku književnost, svjetski roman, jedino dramu nisam, o tome najmanje znam. To je najteže nauèiti, a istovremeno i najjednostavnije, morate imati od prirode tu sposobnost divljenja i tom divljenju bih htio da ih nauèim. Zašto? Kao što su mene uèili moji divni predavaèi. Ivan Foht, koji meni nije predavao, ali sam išao da ga slušam, on je za mene bio najveæi estetièar na Balkanu. Ono sve što sam ja proèitao, bilo je spram njega ništa. Dakle, Ivan Foht je predavao estetiku, a mi smo išli kao ovce da ga slušamo. Onda profesor Begiæ, koji nam je predavao modernu književnost. Uzme Šimunoviæa i Rastka Petroviæa i dva semestra ih analizira. I treæi, Svetozar Koljeviæ, ni on mi nije predavao, ali èitao sam njegove knjige i išao na njegova predavanja. Jednom sam sluèajno zalutao na njegovo predavanje, bilo je o „Don Kihotu“, izašao sam kao pijan s tog predavanja. Od takvih ljudi, kojih ima koliko hoæeš, ja istièem ove s kojima ne mogu da uporedim nikoga, od njih sam nauèio to divljenje ljudskom duhu i to pokušavam da prenesem svojim studentima. Ali uspijevam vrlo malo.

RSE: Koliko su Vaše pjesme angažovane danas?

VEŠOVIÆ: Ako shvatimo da je moralna èovjekova svijest, svijest o moguænostima smisla našeg života, smisla ili besmisla, onda je to sve moral, a èim govorite o moralu, to se može nazvati angažovanim. Meðutim, postoji nešto drugo. Postoji knjiga pjesama „Poljska konjica“, u toj knjizi se susreo individualni talent, moj, i kolektivni duh. Tu sam pisao na osnovu onog što sam èuo, dakle to su narativne pjesme, odnosno nisu samo narativne, ima i drugih pjesama, ali to je knjiga gdje sam pustio Sarajlije da prièaju svoje subdine, svoje dogaðaje, svoja mišljenja. To je jedan hor glasova, tu se susrelo to iskustvo kolektiva – Sarajevo jeste bilo kolektiv u ratu, jedan èudesan kolektiv – sa individualnim talentom, i to možemo da nazovemo angažovanom poezijom, ali mene baš briga je li to angažovana poezija ili nije. Èak me nije briga je li to poezija ili nije, to je književnost, to je umjetnost. To može da se nazove angažovanim, ali meni je to besmisleno. Angažovana književnost može da ima neke uèinke, recimo Sartrov angažman je zaista imao uèinka, ali Sartr je pripadao velikoj kulturi, velikom jeziku, velikom narodu, i on je mogao da vjeruje da je njegova rijeè imala neki uèinak u svijetu. Mi ovdje smo svi postali šaka jada, svako se zatvorio u svoj nacionalni tor i potpuno je smiješno vjerovati da ovdje angažovanost može da ima nekakav uèinak. U kom smislu? Gete je rekao: „Neka ne uzima pero u šake onaj koji ne oèekuje milion èitalaca“. Na teritoriji cjelokupne propale Jugoslavije, ako ima više od 50 hiljada èitalaca, glavu dajem. I kako onda mogu da govorim o angažovanoj poeziji, književnosti odnosno umjetnosti? Ona se zasniva na pretpostavci da treba da uðe u ljude, u njihovu svijest.

RSE: Pisali ste mnogo o uticaju Srpske pravoslavne crkve na rat na prostorima bivše Jugoslavije. Koliko je taj uticaj crkve danas veliki meðu pravoslavnim narodom?

VEŠOVIÆ: Mislim da je pogibeljniji nego ikad. Vidjeli smo kako se izblamirala Srpska pravoslavna crkva u ratu, a ona je opet sad nekakav autoritet. Ali jednog dana æe Srbi shvatiti da im se ludilo ne isplati i moraæe da se vrate univerzalnom ljudskom moralu. Kako paravladika Koštunica ne vidi da on vodi u 16. stoljeæe svoj narod? Ako on to ne vidi, onda šta mene briga.