http://www.oslobodjenje.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=48294&Itemid=46

DANAS I OVDJE

Monstrum kao svetac

Svakog jedanaestog dana u mjesecu Majke Srebrenice i Podrinja posredstvom televizije ulaze u naše domove, podsjećajući nas da postoje i veće ljudske patnje od onih o kojima svakodnevno pišu novine. Mirnim protestima na ulicama Tuzle, a ovaj posljednji je bio najmasovniji od kraja rata, one traže minimum zadovoljštine za tragediju koja se na njih obrušila – da im se kažu mjesta koja još kriju kosti njihovih sinova, muževa i braće, i da svi počinioci genocida u Srebrenici budu primjerno kažnjeni.

Teško ide i jedno i drugo, što u ovim očajnim ženama kopni nadu u istinu i pravdu. Amerika i Evropa, pokrovitelji naše sadašnjosti i naše budućnosti, požuruju nas da zaboravimo na ono što je bilo. Sudbina ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića jedina su vijest iz rata u Bosni i Hercegovini na koju svjetski mediji još čekaju. Uskoro će se navršiti jedanaest godina otkako je Haški tribunal podigao optužnicu protiv njih, a oni su i dalje na slobodi. Sigurna da je on na nekoj adresi u Srbiji, vlastima nadomak ruke, Karla del Ponte je prije nekoliko mjeseci dala prednosti hapšenju generala Mladića.

Ali, šta je sa s tim monstrumom? Niko ga ne hapsi, a on sam niti se predaje, niti puca sebi u sljepoočnicu. Srbija nema racionalan odgovor ni na jedno pitanje u vezi s njim. Svi dosadašnji odgovori bili su u suštini lažni. Dok je pola Beograda viđalo Mladića, vlasti su tvrdile da ne znaju gdje je. Moćni jataci su potom premjestili haškog bjegunca tamo gdje se on najbolje osjećao – u neku od kasarni. Kad je i to provaljeno, Mladić se, navodno, sklonio u neku usamljenu planinsku kolibu. Prema najnovijoj službenoj verziji, elitni goniči ga već nedjeljama traže po šumama i gorama. Do sada je, tvrdi Beograd, bilo dvanaest organizovanih potjera za Mladićem, i sve su propale.

Svijet vjeruje kako je račun između Srba i Mladića isključivo politički račun, te da je njegovo hapšenje samo stvar političke volje. Niko u tu teoriju nije uvjereniji od Karle del Ponte, koja se povodi za prostom logikom da ako Vlada donese odluku da se Mladić izruči Hagu, policiji ostaje samo tehnički dio posla, i priča bi bila završena. Opšte je mišljenje da je glavni kočničar takvog raspleta premijer Vojislav Koštunica, koji će biti na vlasti sve dok Mladić bude na slobodi. Sve što oficijelna Srbija u vezi s tom misterijom nudi jesu izjave u stilu proročice Pitije. Predsjednik Boris Tadić je prije tri dana u intervjuu bečkom dnevniku “Kurir” rekao kako ne zna gdje je Mladić, a kad bi to iko od čelnih ljudi Srbije znao, taj bi ratni zločinac već bio u Hagu. Srbija je uvijek imala “teškoće” s rokovima, kaže Tadić. Ali, te “teškoće” traju već pet ili šest godina, koliko Mladić živi u Srbiji, pa takve floskule više niko ne uzima za ozbiljno.

Ako se nastavi sa takvom retorikom, jednog bismo se dana mogli suočiti sa verzijom prema kojoj zlikovac s tim imenom i prezimenom, bar što se zvanične Srbije tiče, nije ni postojao.

Srebrenica je bila grobnica Mladićeve “ratničke slave”, koju je među Srbima stekao ubijajući artiljerijom civilno stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Uprkos tome, on je već deceniju i po heroj sa postera, majica, kalendara i pivskih i rakijskih boca. Većina Srba se na taj način simbolično poistovjećuje sa jednim od najsurovijih ubica iz proteklog rata. Iako je zapravo riječ o istorijskom gubitniku i kukavici, mit o pobjedničkom vojskovođi i dalje traje. Mladić je svjestan kakva ga presuda čeka u Hagu. On ne razmišlja ni o Srbiji, ni o Srbima, već samo o tome kako da se što bolje sakrije i produži život bilo gdje, makar ispod suknje neke monahinje. Posramljena očevim likom i djelom, njegova kćerka se ubila tokom rata, a on je i tome uprkos nastavio da živi.

To što ga mnogi Srbi s obje strane Drine i dalje obožavaju dokaz je da račun između njih i ovog ratnog zločinca nikada nije bio patriotski i politički račun, već psihijatrijski slučaj. Simptom bolesti naroda koji zna samo za poraze.

Ali, šta je sa računom između ovog dželata i njegovih žrtava? U razgovoru za “Frankfurter algemajne cajtung” koordinator Pakta za stabilnost Balkana, Erhard Busek, izrazio je skepticizam u pogledu Mladićevog izručenja Hagu. Busek prije vjeruje da će Mladićev slučaj biti “riješen” – samoubistvom.

Naravno, nije isključen ni takav ishod. Ali, Busekova izjava kao da otkriva pozadinu čudne bolećivosti koju Evropska unija ispoljava prema vlastima u Beogradu: izostalo je postavljanje ultimativnog roka za hapšenje Mladića, a započeti pregovori o stabilizaciji i pridruživanju se nastavljaju.

Amor Mašović, koji kao malo ko poznaje patnje Srebreničanki, kaže da one sve manje drže do pravde, jer u nju više ne vjeruju. Evropa ne čuje njihove molitve. Te žene neće imati nikakvu satisfakciju od eventualnog Mladićevog samoubistva. A ako Mladić jednog dana ipak ode u Hag, suđenje neće imati isti efekat kao da mu je suđeno prije sedam ili osam godina. Kao što reče jedan filozof, zajedno s nama stari i nesreća. Ljudska izdržljivost je ograničena. I suze jednoga dana presahnu.

http://www.oslobodjenje.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=48385&Itemid=52

POGLED: U FOKUSU SEDMICE

O sebi se zabavili

Pokušaj usvajanja tzv. ustavnih amandmana u državnom je parlamentu propao. I to jeste ne samo događaj hefte, nego najmanje desetljeća u ovoj popaljenoj, izvaranoj i unakaženoj zemlji. Država, istina je, bez ustava teško da se takvom može zvati. Bosna i Hercegovina je na infuziji, zvanoj Dejtonski ugovor, jedva disala i trebalo joj je omogućiti da stane na svoje noge. Naravno, u izvedbi takozvane međunarodne zajednice. Zašto takozvane? Pa zato što takvo što ne postoji.

Što bi rekao vjerojatno najumniji čovjek današnjice, američki filozof Ričard Rorti, postoji samo nekakva nemušta i nedefinirana politika prema BiH u vidu ministra vanjskih poslova, npr. Britanije, ambasadora SAD, predstavnika Njemačke itd. Ni danas, dodaje Rorti, ni Europa a ni Amerika, pojma nemaju što bi s Bosnom (i Balkanom)! Da nekakva koherentna politika MZ ne postoji, davno mi je potvrdio i Kristijan Švarc Šiling.

Zato se i desi da izvjesni Donald Hejs (navodno uz pomoć stručnjaka) pravi nacrt ustava zemlje u kojoj jest proveo neke godine, ali je upoznao nije nikad. Kao što je i Ričard Holbruk dobio zadatak od američke administracije da nekako riješi “nesretni” sukob u BiH pa smislio Dejtonski ugovor, koji je priznao rezultate rata, agresije i genocida. I sad bi da se to i ustavno potvrdi!

Takav jedan odnos prema heretičkoj Bosni postoji odavna. Još je u srednjem vijeku papa slao svoje krstaše da ovu zemlju uvede u suru. Kad je kralj bosanski zavapio upomoć tadanjoj Europi, ona ga je prečula a pozdravila turske okupatore! Danas je hoće uvesti u Europu kao nakazu, a da ti vazda, nezvanično uglavnom, kazuju i međunarodnjaci i domaće marionete kako takva i ovakva država ne postoji ni u praksi ni u teoriji! Primjerice, SAD kao najmultietničnija zemlja na Kugli ni u snu ne sanja da u Kongresu, u Senatu pogotovu, uvede etnički princip glasanja. I diči se time što su Kinezi, Marokanci, Bosanci, Nepalci, Indijci...i stotine drugih naroda Amerikanci. Za koje važi jedan jedini i pravi Ustav. I još jednu dilemu ovdje valja riješiti: da, Amerikanci su možda i najveći prijatelji Bosne. Ali to ne znači da pojedini njeni zvaničnici i službenici predstavljaju mišljenje te goleme zemlje. Jer, iako je američki Senat izglasao Rezoluciju o genocidu u Bosni (92. - 95.) Ričard Holbruk to ne prizna. Kao ni neki drugi službenici.

Oni Bosanci koji su konačno shvatili da se valja uzdati u se i svoje kljuse u Parlamentu (i drugdje) su rekli ne farbanju Dejtona. Isto tako su kazali: ustavne promjene, to jest Ustav za BiH, svakako da. Da li će to biti onaj jedini dosad legitiman i legalan, Ustav RBiH, ili onaj koji će biti skontan u dugoj, temeljitoj, stručnoj i javnoj raspravi i razgovoru svih građana (pa i naroda) dogovoriti se. Svjesni Bosanci su rekli ne genocidu i podjeli zemlje i države na dvije (tri) državice, ne podjelama no zajedništvu kao jedinstvu različitosti, gdje ni jednom čovjeku neće biti tijesno ni mrsko živjeti.

Smiješnije i tužnije od svega je što ti isti predstavnici MZ sada prijete kako nam pomagati kao više neće. Što je, naravno, van pameti. Pomagati nam jednostavno moraju, jer mi smo njihovo čedo. Možda više europsko no američko, ali poštovati je odnos snaga u svijetu. Nisu htjeli, znali ni umjeli zaustaviti agresiju ni Miloševića, držeći ga do zadnjih dana mirotvorcem i dozvolivši da ne čuje smrtnu kaznu (makar se zvala i doživotna). Danas prilično tetoše njegove učenike i nastavljače iste politike “mirnim sredstvima”- Koštunicu i Tadića u Srbiji. Hvataju zločinca Mladića godinama i mjesecima, jer ni moćni Nato “ne zna” gdje je!? Pri tome potpuno prešućujući Radovana Karadžića. Holbruk ni danas neće da kaže kakav je dogovor s njime sklopio.

A gdje su tu domaći političari, partijski lideri i ljubitelji fotelja, novaca i vlasti bezbeli. Koje su sponzori ubijedili da sami pišu kao ustav svoje zemlje (o čemu bi koju mogo reći “čuveni” advokat Ahmed Žilić, koji je u iznajmljenom stanu “tesao” tzv. ustavne amandmane s g. Hejsom!). O sebi su se zabavili. Obećana vlast sad im je upitna. Bosna nije šaptom pala ko onomad, pa skoro petsto godina čekala obnavljanje svoje državnosti. Nije doživjela najveći blam u povijesti - da u vlastiti ustav unese vlastito samoubojstvo. To će, nadati se, prepoznati i Europa a naročito Amerika, i prirodno, nastaviti pomagati na putu koji su i sami prošli: stvaranja zemlje i države koja će sutra biti u makar (polu)brat porodici nacija i država koje se diče europskom (zapadnom) civilizacijom i kulturom.

Ionako sunce ni zbog koga ne izlazi!

        *****

http://http://www.bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/index.php?Phrase=&action=&offset=0&poffset=0

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=25054"

Autor: Shoba
Poslano: 27/04/2006 16:30

".....Bosanci.....sabur.........bice ustavnih promjena, bice evropske zajednice, a bogami i amerike i engleske......"  

 



NIJANSE SRCA






Piše: Ramo KOLAR (ramo@oslobodjenje.ba)   

05/06/06

Od jada zarada

U gornji neotesani i nimalo estetičan stih mogla bi stati, simplificirana, sva ovdašnja politička stvarnost. Iz prostoga razloga što je sva druga prozaika gotovo virtualna. Nema tema ni pitanja o tome što nas je stotine hiljada bez posla, nešto malo manje štrajka gladno i polusito, jer im je otelo preduzeća i firme, stanove, imanja, opljačkalo sve što se dalo, bacilo na ulice, zgadilo prošlost i otelo budućnost. Kad je već tako, ništa bolje no narod i puk vrtjeti oko ideologije. A u tu se, naravno, svi razumijemo. Naročito kad pričamo. Slušati se ne znamo.

 Kad kažeš autoput, onda treba znati da je to bošnjačka (h)ujdurma. Spomeneš li jedinstvenu državu, isto je. Hoće unitarnu pa da ne daju dihati ostalima. Možda da se gradi široka cesta od B. Luke do Gradiške. Jah, braća Srbi grabe sebi. A da se malo proba popraviti put od Tuzle do Orašja, zašta navijaju bosanski Hrvati. Ne valja misliti samo na jedan narod. Tako građani fino ostanu i bez posla, para i puteva. Ko je ugrožen ovdje? Svi, brate. Od koga? Od onoga drugoga. Šta je činiti? Podijeliti se, pa u miru živjeti, odgovaraju vođe puka.

 O Dodikovom referendumu, koji je sada prebacio na nevladine bradate organizacije, priča se na svim stranama. O onome ilidžanskom malo manje. Jer je malo i Hrvata koji traže svoju općinu. Kad su mogli Srbi dobiti istočno Sarajevo, cijelu livadu, što oni ne bi imali zapadnu Ilidžu, tek komadić općine. I to u lokalnoj zajednici koja već deset godina cijela glumi državu. Nit šta ima s gradom, a niti sa kantonom. Taka im politika. Pa kome se sviđa bujrum, kome jok, nek traži gdje mu je bolje. Zanimljiva je koalicija zapadnih Ilidžanaca. Kako ih je malo, oni će za otcjepljenje tražiti najjaču moguću pomoć. Od Milorada Dodika. Čime se, dakle, dade vidjeti i drugi, paralelni proces: jačanje zajedništva, jedinstva, umalo da se kaže i bratstva. Povezivanje B. Luke i Ilidže će tako ojačati na ovaj način. Drugog nema, jer se i u jednom i u drugom gradu slabo šta ima prodati i kupiti, izgraditi, dopuniti. Osim šverca. Što krupnog, što sitnog.

Da proces razgradnje Bosne nije tek puki lokalni proces pokazali su oni koji se u ove poslove jako dobro, i odavna razumiju. Primjer londonskog lista Tajms fino to objašnjava. Urednik i novinar pišu kako će uskoro na ovim prostorima biti još dvije države: republika srpska i herceg bosna.

Kad je mogla C. Gora, vele, što ne bi i ove dvije, plus Baskija, Irska, Vels, Kurdistan itd. Ima Europa šta podijeliti. Kako to u praksi izgleda, već je zaboravljeno. Hitler je odavna mrtav, a pridružio mu se i subrat Milošević.

Zašto baš sada i u ovome obimu ovi zahtjevi? Nakon što su u bh. Parlamentu propale tzv. ustavne promjene, koje su imale i pravno garantirati podjelu zemlje, sa svih strana su krenule prijetnje za otcjepljenjima, referendumima i sličnim političkim nebulozama. Hoće se reći glasačima za koga će biti najesen. Samo za svoje nacionalne vođe i čuvare opstojnosti, ravnopravnosti i jednakosti, te rezultata principa ko je šta jamio, jamio je.

A nakrale su se samo vođe. Narod im je gladan, žedan i iscurio diljem kugle zemaljske. Pa i kad bi imali svoje kao države, ne bi više imali od koga klepati.

Zato me i čudi najava kako će Švarc Šiling uskoro na tajnu večeru dovesti lidere šest političkih stranaka koje su propale u parlamentu. Povodom, valjda novoga, dogovora kako progurati ustavne promjene nakon što utvrde taktiku kako uzeti vlast u oktobru. Biva, koga međunarodna podupire, glasači ga moraju i izabrati. Umjesto da se skoncentriraju na izradu novoga ustava, od strane svih pojedinaca, grupa, partija i organizacija, koji bi ovu zemlju učinio i jedinstvenom državom sa svom mogućom decentralizacijom i regionalizacijom, ko što čini i sama Europa, oni i dalje vjeruju da to Englezi najbolje znadu!

 No, prije toga valja posvjedočiti svima nama, a pogotovu neukim strancima koji na našim leđima i muci zarađuju golemo blago, da je ova zemlja Bosna tek posuđena od naših predaka i da nam je valja predati našim nasljednicima, bosanskoj djeci. Pod uvjetom da ih sadašnji nacionalprodavači sve do jednoga ne oćeraju po svjetskim bestragama. Gdje se, uglavnom, radi pa sladi.

                       ****************

              "  Bosanci.....sabur.........bice .........bice....."  

                       ****************