Iza njih ostali su samo nišani, svjedoci Kuća u kojoj se uči Kur’an puna je meleka
Dugo je nisam mogla zapamtiti. Buhurdar. Kakva je to samo riječ, gdje li je rođena. Gdje i inače nastaju riječi, kuda hodaju, lete, tutnje, lebde prije nego što uđu u naše živote? Da li je ova donijeta na nekoj devi, izvađena iz izvora u toploj pustinji? Činilo mi se čak da joj je svako slovo toliko teško, pa kad bismo ga stavili u seharu, dobili bismo osam, nečega. Čega?
Prilazila bih majci bojažljivo dok bi nosila buhurdar u ćoše u kojem je stajao prije nego što će joj doći njene žene, i mrmljala nešto što je trebalo ličiti na pitanja. Majka me očito nije slušala. U taj neobični predmet ona je i tada, kao što je uvijek činila, trebalo da uspe malo petroleja i zejtina, i da, na kraju, sve to pomiješa, a potom doda nekoliko karanfilića. Ako bih uspjela da joj makar jedan karanfilić i ja prinesem, pa i da ga sama spustim u buhurdar, kada bi se iz njega počeo izvijati blagi dim polako puneći sobu slatkastim mirisom, osjećala bih se jako važnom, gotovo kao da sam napravila podvig o kojem će se na tom ženskom Bajramu svakako čuti.
U avliju bi prvo hrupio njihov smijeh, zvukovi koji unaprijed isijavaju radost zbog tih sat-dva ili i manje čak jer samo su toliko žene mogle odvojiti, za sebe.
Sjele bi na minder na mjestima koje sam i ja već znala. Šezdeset i pet je punih godina prošlo, a još se sjećam. Zihdinica je uvijek bila prva do vrata, i činilo se da će svakog časa ustati. Nekoliko puta bi i skočila i ja sam očekivala da će ih ona nenadano napustiti, pa sam se čudila što je uopće dolazila. Ali, kad bismo majka i ja njoj došle u posjetu, a to bi bilo samo za bajrame, ona bi i tamo skakala sa mindera. Bilo mi je pet godina kada sam, nakon jednog takvog njenog pokreta, i sama ustala, prišla majci namjeravajući da je upitam zašto Zihdinica stalno ustaje, kuda misli otići ako je to njena kuća i ako smo mi tu. Prostrijelio me je majčin pogled i ja sam se, ne izustivši ništa, brzo vratila na kožicu, na ćilim.
Zihdinica je stanovala na dnu Golodarice. Nekada je imala muža, od kojeg joj je ostalo ime i dućan. U njemu je sama šila muške prsluke, a ja nikako nisam mogla shvatiti kako žena može biti terzija i kako to da ona nije sama kada nikog više ne vidim. Međutim, djeca šute kad su s odraslima, to je bio zakon ne samo u našoj kući. Ipak, usudila sam se prekršiti ga u jednom trenutku tišine, dok su komšinice jele đulbešećer iz staklenih posudica, koje sam ja bojažljivo milovala kada bih sama ostala u kući.
U času je izletjelo iz mene: A što ti nisi terzinica, kao što si Zihdinica. Već u sljedećem momentu, kao da su svi vezeni prsluci, i oni iz dućana i oni što smo ih u njenoj sobi zadivljeno gledali kako vise sa stropa, poletjeli prema meni, zatrpali me, sravnili sa kožicom, pa sam se i ja pretvorila u crnu ovčiju dlaku.
Žene su se dugo smijale. Zihdinica kao nikad dotad. Zavukla je čak ruku u tašnicu, koju sam godinama, takođe, viđala samo o bajramima i izvukla iz nje stakleno, okruglo dugme.
Na kožici, na ćilimu
“Dođi, ovo sam tebi donijela”, nudila mi je, a ja sam gledala čas u majku, čas u kuglu, koja mi se pred očima zavrtjela i nije prestajala, čak i nakon što sam dugme stisla ručicom i tako zaspala. Probudila me mati. Ljutnja je nestala, ali nije zaboravila: “Šta sam ti rekla, djeca samo slušaju kad odrasli govore!?”
Zajecala sam, a dugme, što sam ga nervozno prevrtala u ruci, ispalo je, skakutalo, skakutalo i negdje nestalo. Vrisnula sam. Majka me je privila uz sebe i rekla da za Bajram ne valja plakati. Poljubila sam joj ruku koju sam, naravno, poljubila i kada sam joj uputila drhtavo bajram barećola, kao što sam ljubila i ruke svih onih žena koje su nam došle u posjetu, po običaju, treći dan praznika. Bila je među njima i Fehmaginca, uvijek s podignutom kosom, koja se nikad nije vidjela. Kako ona, toliko stara, uopće ima kosu. Pa samo što joj stota nije, činilo mi se tada, a sada z n a m da su četrdesete, baš lijepe godine u životu žene. Majka je nastavila: “To je kod nje zeh...” Zeh? “I to je pletenica, ali nije prava, nego od vunice. Neke žene imaju samo nju, a neke imaju i zeh i pravu pletenicu... “Više ništa nisam saznala od majke, ali od tada sve žene koje su ulazile u našu kuću nisu ni slutile zašto ih jedna djevojčica pažljivo posmatra. Ova ima zeh, ova nema, kružila sam po glavama, a glave su se vrtjele, nekada, izgledalo je, namještale da mogu bolje vidjeti.
Da me se sjetiš
Meni je ipak bilo najvažnije da je tu i baba Đula. Debela, oniska, veselih očiju... Njeno lice, iako sam je upoznala kao staricu, kao da nikada nije vidjelo sunca. Bez ijedne bore. Kada bi ušla, zapljusnuo bi nas miris ruže. Uvijek bi donijela majci i ostalim ženama malo đulsije, koju je ona sama spravljala, i držala u đulesdanlucima, bočicama koje sam ja smatrala velikim Božijim čudom. Ona je to znala i kad god bismo je posjetili, stavila bi mi jednu, praznu, u krilo, a ja bih otvarala poklopac i gurala ga u nozdrve. Baba Đula je zovnula i mene: “Da me se sjetiš...” Sjećam je se i bez tog predmeta, ali kad god pomislim na taj trenutak, štrecne me u grudima. Cijeli moj stan je nestao u plamenu rata, a ja na pijaci obavezno prevrćem hrpice s starim stvarima, tražeći samo jedno, đulesdanluk...”
Ta žena nikad ničim nije namazala lice. Muž joj je bio strožiji od moga oca, jer je on ipak dopuštao majci da podvuče surmu, govoreći: “Muhamed a.s. je obavezno nosio bočicu s surmom i mošusom i mazao bi svako veče kraj svoga oka. Surma je zdrava...” Otac je jednom majci donio i bijelu surmu, a ja sam bila iznenađena. Kako je ove boje ako se surma dobiva iz crnog pudernog kamena! Pa sam zamišljala brda, planine, sve od tog kamena i kada bismo, uoči 27. noći mjeseca ramazana, mi, djeca, ponavljali suru iz koje sam saznala da ime moje drugarice Lejle znači tamna noć, nekako sam bila sigurna da tamo, gdje su takve stijene, ipak nije nikad mrak. Ali, može li biti vječni dan? Majka bi uzela mahramu, njome dohvatila mushaf s police, listala, listala, pa pročitala: “I noć im je znak: iz nje mi izvlačimo dan, a oni ostaju u tmini... Niti je suncu potrebno da dostigne mjesec, niti noći da prestigne dan, i sve u svemiru pliva...”
Zato je Lulićka na svoje lice i za taj Bajram stavila sve što se moglo naći u tadašnjim dućanima, i više. Mlada je ostala udovica jednog bogataša. Njegovi su preci pravili lule, pa su ih svi tako zvali puno godina nakon što više ni lula nije bilo. Nije imala djece, ali je to nije sekiralo. U dućanu je radio momak, a ona bi iz svoje avlije izlazila najviše tri-četiri puta godišnje.
Sedefna dugmad
Slušala sam je kako tu ženama opisuje svoju najnoviju kremu: “Našla sam jedva sedefnu dugmad, bogami sam je i dobro platila i lično sam ih potapala dok se ne istope... Evo, time sam prekrile lice....” Zagledale su je, divile se.
“Ja se, bogami, samo nabakamim”, govorila bi Fočaginca. Šta je sada to? Kada su otišle, majka bi prala suđe na banjici, slagala mahrame, vraćala sve na svoje mjesto i, činilo se, nije me ni čula, a ja sam onda otrčala do dede: “Bakam se pravi iz ružičasto-crvenog drveta... Raste u Indiji i u Brazilu, dalekim zemljama...”
Jednom sam čula kako majka šapće sa nanom... Dogovarale su se ko će od njih dvije otići u poslastičarnicu. Znala sam o čemu pričaju. Nana je jednom donijela malo crvene boje, kojom su na Slatkom ćošetu šarali bombone. Onda su tu boju rastopile u mlakoj vodi, pa su u nju stavili komad platna. Ovaj se osušio, izrezali su ga na komadiće, i majka i nana su to poslije uzimale krišom kada ne bi bilo nikog u kući. Saučesnički nisam ništa pitala. Možda zbog toga majka mi je jednom dala najmanji komadić platna, pa sam stala pred špiglu i trljala svoj obraz. Bila sam na kraju pravo strašilo.
Lulićka je sada pokazivala svoje obraze. Neka od žena se čudila:”I nije ti mrsko šest-sedam sati tucati u dibeku....” Trebalo je prvo nabaviti arsenik, živu, malo sumpora, malo finog pirinčanog brašna, pa bi onda satima to sitnila, prelila vrelom vodom i miješala dok se ne ohladi. Tri puta bi tako radila, mijenjajući vodu. Talog bi sušila na suncu i pakovala u papir. Ova žena je jedina imala i knu na dlanu, veliku tačku, i na noktima. Jednom sam majku izmolila, pa me je pustila kod nje. Vratila sam se savijenih prstiju, zavezanih naravno. Cijelu noć su tako ostali, a sutradan sam se divila crvenkastim šarama na mojim prstićima i, kao slučajno, širila ih pred ostalom djecom u sokaku.
Kasnije, vraćajući se sa blagom tugom majčinim ženskim bajramima, rijetkim prilikama za njihovo okupljanje, pitala sam se: pa kako im nije bilo mrsko da se onako dotjeruju samo zbog sebe, zbog tih desetak koraka pređenih po sokaku? Kako su se mogle onako smijati? Kako su bile onako djetinje bezazlene, čiste? Puno je trebalo da prođe pa da shvatim da je to zbog istog razloga, a zbog kojeg one nikad nisu bile same, čak i kada nikog nisam vidjela pored njih. Kuća u kojoj se uči Kur’an uvijek je puna meleka.
************
P.S. Ova prica kao da je iz nasih Selimovica, Bukresa....
